-Piše: Budimir Vuković
Kada neko ne može slobodno da se kreće gradom – to je kao da ima lisice na rukama. Još ako neko takvu sudbinu odredi i svom potomstvu, moglo bi se reći, u najmanju ruku, da nije ni pametan ni vizionar.
Žil Pajo, filozof koji je živio u 19. vijeku, ovako piše o gomilanju bogatstva: „Veliko bogatstvo s gomilom slugu i uhoda, s onim bučnim i svečanim životom, jeste gore ropstvo nego što smrtni misle. Bogatstvo, sem rijetkih izuzetaka, rđavo utiče na um i karakter ljudi.
Malo je čuvenih književnih i umjetničkih djela, malo je velikih otkrića koje su postigla djeca bogataša. Bogati mladići rijetko kad dožive otkrovenje skrivenih moći, bez kojih se ostaje običan čovjek.
Kad su jednom zapitali Tolstoja šta bi želio čovjeku koga dobro mrzi – on je odgovorio poslije razmišljanja: „Želio bih da mu se djeca rode kao bogataši.“ Tovar s titulama je najveći teret koji jedan mladić ima da nosi. Tako je i za bogate djevojke: one postaju plijen laktaša i običnih ljudi.
Novac je pravi razarač volje ljudske.
Bogatstvo s izvještačenim životom, koji uz bogatstvo ide, obezglavljuje ono što je stvarno najbolje u društvu, ono ruši strpljivu energiju i zamjenjuje pravu pamet govorljivošću – koja je falsifikovana pamet. Novac, pored toga, razori i porodična osjećanja.
Strašna neodgovorna vlast novca proizvodi isto dejstvo kao i prava vlast: bogati se odvikne najprije, pa onda izgubi moć da sebe zamisli u položaju nekoga koga davi. U bogatog postepeno trnu čuvstva, on prvo ne razumije, pa je onda grub dokle ne postane nepravedan.
Dobra hrana izaziva požudu i sladostrašće koje dekadentski romanopisci predstavljaju u lažnoj svjetlosti.
Žalosni uticaj nagomilanog novca je ogroman. On privlači kao magnet laktaše bez savjesti. Za mlade ljude treba jedna jaka duševna snaga da ne naiđu na zamke onih pokvarenjaka koji ih pletu bogataškim sinovima.
Madok Hefer koji je živio u Njemačkoj, kaže da je javni život pravo more od skandala, korupcije i strašno prljavih stvari. Mudrac otkriva brzo da tri četvrtine onoga što mi želimo da imamo jeste škodljivo, a da bi se moglo proći i bez one četvrtine što ostaje. Novac nije uvijek sva sreća. Bogatstvo košta mnogo, suviše skupo, a ne donosi nikakvu radost. Bogatstvo ne stvara ni vladu nad sobom, ni roditeljske radosti, ni prijateljstvo, ni simpatije, ni veze na ravnoj nozi s ljudima. Mnogi Evropljani i Amerikanci koji na pošten način zarađuju novac žive kao u paklu. Koliko njih radi glupe i nečasne poslove. Indijski mudraci kažu da mi žrtvujemo i radost i sreću za novac...“ („Vještina kako biti čovjek – Žil Pajo“)